Zemlje regiona ubrzano se naoružavaju – Hrvatska je kupila avione „rafal“, objavila da će se od januara 2025. služiti obavezni vojni rok, najavljuje nabavku modernih tenkova i višecevnih raketnih bacača HIMARS.

Srbija takođe planira kupovinu „rafala“, nabavila je oklopne transportere od Mađarske, u naoružanje uvodi dronove-samoubice, vlasti Albanije i Kosova kupile su dronove „bajraktar“ i najavile da je „vojska prioritet kosovske vlade“…

To je samo dio liste onoga što se javno pominje kao novo naoružanje u redovima vojski regiona.

Odgovor zbog čega se region naoružava višeslojan je. Sa jedne strane razlog je komplikovanje situacije u svijetu i prijetnja od globalnog sukoba, koji je pokrenuo evropski trend povećanja ulaganja u vojsku. Vojni budžeti u zemljama Evropske unije značajno su porasli zbog rata u Ukrajini i sukoba u Gazi. Međutim, stručnjaci kao drugi razlog vide političku situaciju u samom regionu, tenzije među državama, ali i unutrašnja politička dešavanja u zemljama. Treći važan razlog je modernizacija vojski koje su uglavnom opremljene oružjem koje potiče još iz vremena SFRJ i druga Tita.

Pitanje “prestiža” i “ko je jači” na Balkanu dominira već neko vrijeme. Čiji je veći vojni budžet, ekonomski potencijal, rast BDP-a, politička podrška, domaća i međunarodna… U tom nadgornjavanju prednjače Srbija i Hrvatska, kao “lideri regiona”. Međutim, jačanje vojske se dešava širom regiona, u Albaniji, Crnoj Gori, Sjevernoj Makedoniji, ali i na Kosovu.

Hrvatski premijer Andrej Plenković tako je na obilježavanju Dana pobjede i domovinske zahvalnosti u Kninu najavio nabavku novih, modernih tenkova. U pitanju je više desetina tenkova, a stručnjaci smatraju kako je vjerovatno riječ o njemačkim tenkovima Leopard 2. Pored toga, planirana je nabavka američkih višecevnih raketnih bacača M142 HIMARS (koji su se proslavili u ratu u Ukrajini), kao i višenamenskog broda. Plenković je dodao i da je za vreme njegovog mandata budžet za odbranu porastao za 122 odsto.

Reagovao je, očekivano, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić koji je rekao da Hrvatska ima pravo da se naoružava, ali dodao i da će Srbija nabaviti mnogo više naoružanja u narednom periodu. Dodao je da će Srbija „imati iznenađenja“.

– Mi vam nismo pokazali sve što imamo, imaćemo mnogo iznenađenja jer ulažemo mnogo novca… Mi ćemo da jačamo mnogo brže nego što oni to vide – rekao je Vučić.

Odnos snaga u regionu

Iako su odnosi između Srbije i Hrvatske, bar verbalno, zategnuti već duže vrijeme, nadmetanje u nabavci naoružanja, moglo bi se reći, započeto je kada je Hrvatska naručila 12 polovnih aviona “rafal” iz Francuske. Kada su hrvatski piloti već bili na obuci u Francuskoj kako bi se pripremili za preuzimanje letjelica, srpski predsjednik Vučić došao je u posetu francuskom predsjedniku Emanuelu Makronu i najavio nabavku 12 „rafala“, najmodernije varijante F4. Iako je istekao rok za potpisivanje ugovora o nabavci letelica koji je Vučić najavio, prema ranijem pisanju NIN-a, nabavka “rafala” nije dovedena u pitanje.

Takođe se u ova dva ključa, geopolitičkoj situaciji, ali i pokazivanju dominacije u regionu, može tumačiti i priča o obaveznom vojnom roku u Srbiji i Hrvatskoj, koja je dospjela u javnost početkom ove godine, a sada je i zaključena u Hrvatskoj, smatraju stručnjaci. Srbija je trenutno prema bazi podataka Globalfajerpauer indeksa rangirana 56. na svetu, a Hrvatska vojska je 66. po snazi.

Vojni analitičar Aleksandar Radić kaže za NIN da je ranije u zemljama regiona zaista postojala potreba za modernizacijom vojske, jer je većina naoružanja naslijeđena iz doba bivše Jugoslavije, ali se u međuvremenu klima promenila.

 

– Hrvatska je dosta toga nabavila iz trećih zemalja u vrijeme rata, ali je opet tehnološki reč o sredstvima koja su sada istrošena i zastarjela. Srbija je gradila svoju modernizaciju na nabavkama iz više zemalja, Francuske, Njemačke, Rusije, Belorusije, Kine i domaće proizvodnje, za razliku od drugih zemalja u regionu koje mogu iz fabrika nacionalne industrije da pribave samo neka određena sredstva. Recimo, Hrvati mogu nabaviti samo automatske puške, šlemove, pištolje i uniforme, tu su i patrolni čamci. Srbija ima razvijeniji sektor odbrambene industrije koja može pokriti znatan deo potreba, ali se i dalje kupuje. U početku je postojala potreba za nabavkom, ali sada se već vodi trka u naoružanju koja ima snažan podstrek u raspoloženju javnog mnjenja – objašnjava Radić.

Ovakav trend jačanja vojne moći Srbije i Hrvatske prate i druge zemlje regiona. Naime, bespilotne letjelice “Bajraktar TB-2” su stigle na Kosovo iz Turske, njih je takođe kupila i Albanija, Crna Gora pokušava da modernizuje vojsku, iako je to za njihov budžet veliki trošak, a Sjeverna Makedonija prati trend NATO zemalja i pokušava da se uskladi sa njim. Albanija je prema bazi podataka Globalfajerpauer indeksa 90. na svijetu, Sjeverna Makedonija je 110, Kosovo je na 135. poziciji, a Bosna i Hercegovina je 116. na svijetu. Radić detaljnije objašnjava stanje u državama regiona.

– Bosna i Hercegovina ne ulaže u modernizaciju, oni su potpuno blokirani. Crna Gora je odredila ključne komponente, oni su nasljedili konzervativnu oružanu silu za neke druge prilike i radikalno su to odbacili. Sada moraju da kupe nova sredstva za nove ambicije. Riješili su problem kopnene vojske, sada je pred njima rješavanje problema ratne mornarice, a to će skupo da ih košta, za njihove prilike. Znači preko 150 miliona evra za dva patrolna čamca, to je realni trošak. Sjeverna Makedonija je članica NATO, uvijek najbolja saveznica Amerike na prostoru bivše Jugoslavije i oni su uvek nastojali da se približe zapadnim standardima, koji su im i uzor. Ulažu novac u modernizaciju i naglo su povećali ulaganje. Kosovo, pritiskom vlasti imaju ambicije da stvore svoju vojsku. Tako da su oni u poziciji gdje su krenuli od snaga koje su bile ograničene prvobitnim zakonom o kosovskim snagama bezbjednosti, koji je navodio da se mogu kupovati samo specifična sredstva. Zakon iz decembra 2018. godine ne predviđa ograničenja u nabavkama i sada se trude da nabave sredstva koja bi omogućila razvoj snaga koje su dimenzionirane prema njihovim mogućnostima i očekivanjima – objašnjava Radić zas NIN.

Prema Radiću, jedan od velikih podstreka u kupovini naoružanja je pitanje unutrašnje politike, odnosno raspoloženje javnog mnjenja. Na prostoru bivše Jugoslavije trenutno su na vlasti uglavnom desne partije sa jakim nacionalističkim prizvukom, pa takva retorika stavlja temu “trke u naoružanju” između Srbije i Hrvatske u vrh interesovanja javnog mnjenja. On takođe vjeruje da u tom kontekstu postoje i različita opravdanja za nabavku oružja.

Aleksandar Popov iz Centra za regionalizam vjeruje da je naoružavanje slika odnosa u regionu, ali i globalne situacije.

– Prvo, odnosi u regionu nisu dobri, to već znamo i onda se uz politička nadmudrivanja primenjuje i zveckanje oružjem. Ovdje nisu u istoj poziciji sve zemlje, prije svega, sa jedne strane tu je Hrvatska koja je članica NATO saveza i ona bi trebalo da ispunjava standarde u naoružavanju koje postoje u NATO savezu. Sa druge strane je Srbija koja nije u NATO savezu. To je zapravo namijenjeno i za spoljašnju i za unutrašnju upotrebu. Za spoljnu upotrebu je tu faktor da se pokaže snaga, da se pokaže jačanje odbrambenih kapaciteta, a za domaću javnost je namijenjeno tako da pokaže da je ova vlast uvijek spremna da zaštiti Srbiju i tako dalje. Mada, najbolja odbrana je dobro susjedstvo. Međutim, vlast uvek nađe partnera u BiH ili u Hrvatskoj za ta politička prepucavanja i onda to uvijek bude opravdanje za naoružavanje – objašnjava Popov.

On napominje da kada je riječ o Srbiji, treba izvući poruke iz 1999. godine, jer tada je postojao daleko veći vojni potencijal, koji je ostao iz Jugoslavije, a nije mogao puno da doprinese u odbrani od NATO bombardovanja. Sada smo okruženi NATO članicama, te Popov veruje da, bez obzira na naoružavanje, članstvo u tom savezu sa sobom nosi određenu težinu.

– Čak i da smo vojno superiorniji u odnosu, na primjer, na Hrvatsku ili neku drugu zemlju u okruženju koja je članica NATO saveza, nismo dovoljno snažni da odbranimo zemlju ako bi došao napad sa bilo koje strane. Ukoliko bi došlo do nekog regionalnog sukoba, mi bi ostali na meti zato što nismo članica NATO, a u globalnom nekom sukobu onda se više ne zna ko bi izvukao deblji kraj – objašnjava Popov za NIN.

Kosovo je takođe počelo da se naoružava. Kosovski ministar odbrane Ejup Maćedonci izjavio je da će rakete „Džavelin“ uskoro stići na Kosovo, a prva uplata je već izvršena. On je takođe nedavno izjavio da je „vojska prioritet kosovske vlade“ i najavio konkurs za prijem 300 novih pripadnika Kosovskih bezbjednosnih snaga (KBS). U slučaju Kosova, naoružavanje nema samo vojnu komponentu, već, kako kaže Popov, vojska predstavlja još jedan element državnosti, pa je to takođe dio „političke priče“ u kom Priština oružane snage koristi kao dokaz državnosti uz podršku svojih saveznika. Međutim, Popov veruje da im i Srbija često daje razloge za naoružavanje, a kao jedan od primera navodi i slučaj Banjska.

– Nema nikakve logike zašto se Banjska desila i mogla je samo da našteti Srbiji. Takođe je dala alibi Kosovu da pojača svoje oružane snage. Mislim da bi Kosovo u slučaju nekog sukoba moralo da se osloni na zapadne zemlje, kao na sponzore njegove nezavisnosti. Jer ovo što ima od naoružanja, to je više političkog karaktera nego u funkciji odbrane. Tamo je i KFOR prisutan, tamo su i snage NATO saveza, tako da je to sasvim druga priča – objašnjava Popov.

Radić tvrdi da Kosovo sa stavom da treba da razvija vojsku dodatno podiže tenziju u regionu. On napominje da bez obzira na različite stavove Beograda i Prištine o sudbini Kosova, postoje različiti načini kako se takva politika može voditi.

– Izbor Prištine je da vodi politiku akcijom, jer Kosovo i Metohija su pod zaštitom NATO i to Rezolucija 1244 jasno kaže. Ako vi kažete da vama treba naoružanje, onda vi dajete znakove da nemate povjerenje u efikasnost tog mehanizma. NATO je nepobitno jak savez, njihove snage su tamo. Srpska vojska je stalno u komunikaciji sa KFOR-om oko svih pitanja koje se odnose na zadatke bezbednosti na Kosovu. Ali, kosovske snage bezbjednosti izrastaju sada u nacionalno oružanu silu, gdje se otvoreno pokazuju zubi, gdje se gradi jedan agresivan pristup prema Srbiji sa elementima revanšizma. Njihova vojska jeste ograničena na laku pešadiju, ali se sada ulažu sredstva u vatrenu podršku, u protivoklopne rakete, najavljena je nabavka sistema protivvazdušne odbrane. Naravno da taj kontekst ne može da se opiše kao dobronameran u pogledu slike koja se stvara. Ako bismo potpuno neemotivno gledali na situaciju, koja snaga je projektovana kao potencijalni protivnik Kosova u toj slici koju stvaraju. Pa Srbija. Može li Srbija sa svojom vojskom i policijom da uđe na Kosovu. Pa ne, jer tamo je NATO – zaključuje Radić.